Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

1. Drago mi je da u vremenu u kojem – zbog pandemije – živimo razna ograničenja susreta ovim pismom mogu doći k vama. U božićnom vremenu puno se ljudi mislima i znakovima pažnje na osobit način povezuje s članovima uže i šire obitelji, s prijateljima i poznanicima; više se i dublje vjernički povezujemo molitvom, sredstvima koja omogućuju prijenos slike i zvuka; na drukčiji način razmatramo svoje živote, vrijednost uspomena i planove za budućnost. U raznim oblicima ponovno otkrivamo ljepotu božićnih blagdana.

U našem životu važni su nam ljudi koje poznajemo i koji su nam oslonac svakoga dana. Važna nam je redovitost i uobičajen ritam. Važno nam je ozračje u kojem doživljavamo prihvaćanje i u kojem s drugima dijelimo mir. No običnost ne obuhvaća cijeli život, jer važna nam je i neobičnost. Ona daje okus redovitosti. Ona iznenađuje, izaziva, provjerava, budi nadu i raduje nas.

Slavlje Božića svake je godine neobično. Ono je to ponajprije svojim sadržajem – otajstvom Rođenja Spasitelja našega Isusa Krista. Kao vjernici u slavlje Božića uključeni smo svojim životom, osobno proživljenim iskustvima i nutarnjim dozrijevanjem. Ove je godine to slavlje neobično, posebno u svojim izvanjskim oblicima.

2. U toj isprepletenosti običnoga i neobičnoga, kakvu nam donosi ovogodišnji Božić, u neprilikama i nemogućnostima, želim s vama zastati pred milostima i novim mogućnostima koje nam se pritom očituju. Naime, evanđeoska nas mudrost uči da s najvećim kušnjama dolaze i najveći darovi. Proslava svetkovine Isusova rođenja tu istinu pojačava.

Pandemija je ljude, bez obzira pripadaju li nekoj vjerničkoj zajednici, religijskomu svjetonazoru ili ne, usmjerila prema pitanjima o životnim uporištima. Nastojanja da se smanji širenje zaraze za sobom povlače određena ograničenja, većinom materijalne naravi, ali nipošto bez posljedica na naš duhovni život, kao što je to vidljivo upravo u stvarnosti slavlja. Slavlje uvijek povezuje nutarnje, duhovne razloge i izvanjske oblike. Gledajući što su pandemijska ograničenja izvanjski narušila, lako uviđamo da se to odnosi na blizinu, zajedništvo, slobodu i planiranje.

Te izvanjske kategorije istodobno zahvaćaju i našu duhovnost, a sve su one ujedno i sastavnice slavlja. Da, mjesecima se navikavamo na tjelesnu udaljenost, na uskraćenost druženja i okupljanja. Suženi su nam prostori kretanja, a svakako su smanjena planiranja budućih djelatnosti. Sve se to odražava u poteškoćama društvene naravi, ne štedeći pritom ni jedno životno ozračje: od obitelji, odgoja i obrazovanja do bogoslužja, kulture, gospodarstva i politike.

No Božić je događaj koji nedvosmisleno očituje nadu. Božić je rođenje Spasitelja, čime je ljudima darovana snaga protiv tjeskobe i straha. Božić je dar nebeskoga kraljevstva, da ne budemo prepušteni zarobljenosti zemaljskim.

Božićna blizina
3. Nakon što je Bog na razne načine, posebice svojom Riječju, očitovao blizinu čovjeku i izabranomu narodu, Svemogući je neizrecivim začećem po Duhu Svetome i rođenjem Isusa Krista premostio udaljenost između sebe i čovjeka, izazvanu grijehom. U svojoj Poslanici Timoteju apostol Pavao piše da Bog želi »da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine«. »Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus« (1 Tim 2, 4-5). Podrobnije to objašnjava pišući kršćanima u Efezu: »U Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu« (Ef 2, 13-14. 18).

Braćo i sestre, kada jedni drugima čestitamo; kada jedni drugima uručujemo darove, ma kako skromni bili; kada zajednički blagujemo za istim stolom; izražavamo radost vjere u kojoj dijelimo otajstvo Kristove blizine, očitovane i ostvarene za nas »radi nas i našega spasenja« (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). To je susret s Gospodinom koji nas pohodi svojim darom i koji liječi naš život od zla. I kada nam nedostaju slavljenički izražaji, Božja je blizina neograničena, jer je Kristova, jer je božićna.

Božić nas poziva da razmotrimo možemo li mi tu darovanu blizinu i u sadašnjim ograničenjima očitovati drugima: ublažavajući trpljenja, pomažući u potrebama, moleći za one koji se brinu za bolesne, siromašne, osamljene i prognane.

Tu Božićnu blizinu olakšavaju nam osjetiti božićni znakovi u prostorima u kojima živimo, radimo, komuniciramo. Jedan od takvih znakova svakako su jaslice, s jasno istaknutim likom djeteta Isusa u središtu, jer taj lik, to Lice ne smijemo izgubiti u okvirima naše svakidašnjice. U tom Licu lakše vidimo Božju blizinu i dar bližnjih te prepoznajemo svoju čežnju za blizinom. Božić nas uči da, ako želimo vidjeti i stići daleko, trebamo biti blizu.

Božićno zajedništvo
4. Razmatranjem otajstva Božića u navještaju Božje riječi, u umjetničkim djelima i pučkim izražajima, kakve su jaslice, ostvaruje se naša povezanost s onodobnim iskustvima svete nazaretske Obitelji. U radosti zbog rođenja djeteta Marija i Josip morali su se suočiti s brojnim teškoćama, među kojima je jedna od najtežih negostoljubivost. U slici zatvorenih vrata kao da su i sami morali u izolaciju, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Manje je važno koji je razlog za to bio odlučujući: nedostatak mjesta zbog dolaska velikoga broja ljudi, Marijina trudnoća, ili je kontakt s njima bio nepoželjan zbog nečega drugoga.

U ovoj su godini, osobito na početku pandemije, mnoga vrata bila zatvorena: vrata vrtića, škola i učilišta; vrata kazališta, muzeja i knjižnica; vrata restorana, trgovina i dvorana. Čak i prostori domova, kako prijatelja tako i vlastite obitelji, kao i prostor crkve, postali su teže dostupni.

I dok neki jednostavno kažu da je Božić ionako u našim srcima, da nije potrebno ići u crkvu i biti s drugima, mi znamo da je Crkva zajednica i istinski nam nedostaje susret i slavlje u crkvi koja je dom vjerničke zajednice. Crkva je otajstvo pozvanih, otajstvo zajedništva u Kristu, čija se prisutnost očituje tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime (usp. Mt 18, 20).

U našoj nadbiskupiji, u gradu Zagrebu, to osjećamo puno snažnije zbog oštećenosti naše katedrale i drugih crkava u potresu. Koliko je samo vjernika u srcu, svojim riječima ili slovima, izrazilo čežnju za ponovnim slavljem baš u crkvenim prostorima, koje su zavoljeli poglavito zbog ljudi i doživljaja što su urezani u njihov ljudski i vjernički hod.

Ipak, to zajedništvo ne prestaje. Prava je utjeha istina da smo vjerničkim zajedništvom svakoga dana povezani u molitvi Crkve, u slavljenju sakramenata, osobito euharistije, i u pobožnostima. Ni jednoga trenutka u svojim teškoćama nismo sami, jer smo u Kristu, jer smo Crkva. A Crkva je dvostruki susret: s Bogom i s ljudima. U našoj čežnji za crkvenim zajedništvom nalazi se i odgovor da to zajedništvo ne nestaje našom privremenom spriječenošću.

Božićna sloboda
5. Car August naredio je da se izvrši popis svega svijeta (usp. Lk 2, 1). Njegov se nalog odnosio na cijelo njemu podvrgnuto tadašnje pučanstvo, na sav narod. Interesantno je pripomenuti da na grčkom jeziku pandemija znači upravo to – sav narod. Nije se teško oteti dojmu da se i po koronavirusu, i onoga što je s time povezano, provodi popis svega svijeta. Stoga pozivam sve da u ovo božićno vrijeme zaufano molimo za više svjetla, da Božić obasja sav svijet.

Josip i Marija podvrgnuli su se zahtjevu cara Augusta, premda je bilo teško prihvatiti muku dugoga putovanja u trudnoći. Oni su u tim okolnostima ograničenosti živjeli slobodu svoje povezanosti s Bogom i činili ono što im je bilo moguće. Na prvom je mjestu bila sloboda u Bogu, a iz nje je proizlazila i sloboda djelovanja u zadanim okolnostima.

Putovanje, kako svete Obitelji tako i mudraca prema Betlehemu, upućuje na slobodu. Ona nikada nije posve neovisna, jer nije odvojiva od Boga, a jednako joj je tako jedini istinski kriterij ljubav. Oni su željeli čuti druge, ali su ponajprije osluškivali što njima govori Gospodin. Ta je sloboda u Kristovu djelu otkupljenja postala vidljivom u žrtvi i sebedarju; postala je izvorom evanđeoskih obrata, snažnijih od bilo koje zemaljske revolucije. U našim čežnjama za slobodom treba provjeravati je li to Kristova sloboda koju ništa ne može sputati.

Božićna nada
6. U svakidašnjem praćenju vijesti, u izravnim ili neizravnim saznanjima o nevoljama i tegobama s kojima se ljudi susreću, lako se pojave dvojbe, nesigurnosti, potištenost i pitanja. Zbog vanjskih ograničenja brže se odustaje od planiranoga. Pogled postaje kraći, a budućnost maglovitija. Čini se da se širi duh bespomoćnosti, uz pojavljivanje raznih samozvanih proroka nesreće, prijetnje i straha.

Ali, Krist je došao. Bog je u svom Sinu spasio svijet. »Svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« (Iv 1, 10-11). Neprihvaćanjem Boga čovjek odbija nadu. S druge strane, ljudi koji su u svojoj poniznosti radosno prihvatili Spasitelja pokazuju stav razmatranja i klanjanja. Nisu jaki niti vide budućnost ljudi koji se služe nasiljem. Jaki su krotki i ponizni, jer je nasilje uvijek znak nedostatka, i ljubavi i razuma, znak nedostatka nade. Božić je prepun nade, jer nudi susret, traženje bližnjih, razumijevanje i sućut. Premda se u izražavanju božićnoga ozračja čini da sve miruje, Božić je prepun gibanja i poziva na pokret. A nada je naša konačna zemaljska čežnja koja u Kristu dobiva puninu odgovora. Onkraj smrti ostaje samo ljubav kao jedina stvarnost koja nikada ne prestaje.

7. Najveća je drama za čovjeka odmak i skrivanje od Boga. Kroz povijest svijeta struji ljudsko distanciranje i napuštenost. U svojoj ljubavi Bog se očituje tako da bude svima vidljiv i svima dostupan. Preuzima na sebe teret udaljenosti i ostvaruje blizinu. Uzdignut je na križ da bi sve privukao k sebi. Usvaja krik čovjeka u očaju: Bože moj, zašto si me ostavio? Po uskrsnuću daruje nam svoga Duha da bismo živjeli blizinu, gradili zajedništvo, obdareni slobodom i učvršćeni nadom.

Bog nam je Utjelovljenjem postao bližim od nas samih. Radujmo se njegovoj blizini i budimo bližnji jedni drugima! Bog nas je pozvao u zajedništvo sa sobom. Ne udaljavajmo se i ne narušavajmo to zajedništvo! U Kristu smo oslobođeni istinskom slobodom. Živimo je i oslobađajmo druge! U rođenom Djetetu susrećemo Lice nade. Kao djeca Svjetla jačajmo pouzdanje u Gospodina! Po darovanom Duhu među nama je Božje kraljevstvo. Gradimo ga ljubavlju koja prolaznost preobražava u vječnost! 

Drage sestre i draga braćo, čestitam vam Božić! Radujem se sa svakom i sa svakim od vas, u domovini Hrvatskoj i diljem svijeta, moleći od Gospodina, po zagovoru Majke Marije i svetoga Josipa, blagoslov u novoj, 2021. godini!
Pozdravljam vas u Gospodinu.

Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup zagrebački 

Zagreb, o Božiću 2020. godine.