Pred nekoliko tisuća hodočasnika u zagrebačkom naselju Stenjevec, svečano misno slavlje povodom župnog blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa u 11 sati predvodio je mons. IVAN ŠAŠKO, pomoćni biskup zagrebački. Pjevanje su predvodili članovi župnog zbora Gospe Stenjevečke pod ravnanjem gospođe Franciske Križnjak.
Na svetoj misi uz biskupa Šaška i domaćeg župnika preč. Vjekoslava Meštrića koncelebrirali su još svećenici kustošijskog dekanata na čelu s dekanom preč. Ljubomirom Vukovićem.
Prije početka euharistijskog slavlja mons. Ivan blagoslovio je nove portretne reljefe svetaca i blaženika iz hrvatskoga naroda koji se nalaze na zidu cinktora u Gospinom parku.
U uvodnom obraćanju vjernicima mons. Ivan zahvalio se domaćem župniku preč. Vjekoslavu Meštriću, kao i cijeloj župnoj zajednici koja se ugradila u ove reljefne prikaze. Također, velika zahvala ide i supružnicima Tomislavu i Lindi Kršnjavi.
Zanimljivo je da je gospodin Tomislav izradio likove svetaca, a gospođa Linda likove blaženika i nimalo ne dvojim da je izrada ovih reljefa i za njih bila posebna duhovna obnova, u kojoj su ponirali u lica i živote svetosti, da bi dio svojih traženja i nalaženja predali i nama u izabranoj kompoziciji koja naglašava posebnost svakoga lika, a pritom stvaraju skladnu ritmičku cjelinu, baš onako kako živi Crkva u posebnosti darova služba i milosti istaknuo je na kraju uvodnog obraćanja mons. Ivan.
Na početku svog obraćanja okupljenim vjernicima biskup Šaško istaknuo je da smo napravili znak križa, znak Kristova tijela na našemu tijelu, u sigurnosti vjere da će se Gospodin proslaviti u našoj ranjenosti i suobličiti nas tijelu svome slavnomu. Križajući se stavljamo na sebe i znak uskrsnuća, znak neraspadljivosti koju je Bog očitovao osobito u otajstvu Marijina uznesenja, u tome iznimnome daru ljubavi i navještaju punine našega spasenja. Ova nam svetkovina daruje milost življenja istine da je naše začeće, rođenje, život na zemlji uvod u drugi dio života, u kojemu nema ni boli ni umiranja. Ovo je svetkovina ispunjenosti ljepotom, smislom i vječnošću.
Na početku homilije mons. Ivan istaknuo je da bismo na temelju svakidašnjega iskustva mogli zaključiti da je u svijetu teško predviđati nešto bolje, današnja nam svetkovina najavljuje da je bolje tek pred nama. Onima koji ne vjeruju u Isusa Krista, ljudima koji ne vjeruju Božjoj riječi i njezinu navještaju to može zvučati kao plitka, slabašna i zavaravajuća utjeha i zavaravanje, ali mi, mi se u svojoj vjeri danas radujemo s Gospodinom i s našom nebeskom Majkom, iznova gledajući znamenje na nebu koje nadilazi prolaznost, slušajući riječi o trudnoj ženi zaodjenutoj „suncem (mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda)“.
Pritom ne previđamo zemlju. A kakve znakove vidimo na zemlji? Mnogi će reći: Sukobe i nemire, od onih među članovima obitelji do međunarodnih; od zagađivanja međuljudskih odnosa i ponižavanja ljudskoga dostojanstva do zagađenosti ljepote Božjega stvaranja; to lako dovodi do zaključka o putu prema propasti, pri čemu se pojačava dojam da se u životu ionako ne može ništa mijenjati.
I u Hrvatskoj se negdje duboko taloži takav pristup i stav: uzalud je govoriti, uzalud nastojati, uzalud pokušavati. Iz toga taloga izrasta ‘kultura frustriranosti’, jer riječ ‘frustra’ znači baš to – uzalud. To je kultura nezadovoljstva, nesretnosti, malodušnosti i bezvoljnosti. U njoj su ljudi usredotočeni na trošenje sadašnjosti, bez traženja smisla prošloga i bez nade u buduće. ‘Potrošiti vrijeme’, potrošiti prostor, potrošiti svoj život i živote bližnjih. To je humus za rast nasilja i nemira; plodno tlo na kojemu je posijano sjeme besmisla. No, valja reći i to da u dubljemu sloju i riječ ‘frustracija’ dolazi od ‘fraus’, što znači – prijevara, obmana, krađa, uvrjeda! Frustracija je stav prevarenih, što može biti učinjeno na razne načine; stav pokradenih kojima je oduzet duh, oduševljenje i smisao.
Svetkovina Marijina Uznesenja predivna je ‘svetkovina smisla’, istine i oduševljenja. To svjedoči mnoštvo ljudi koji su se na današnji dan uputili u svetišta i prošteništa. To tako zorno svjedoči ova naša zajednica. Danas hodočasnici ne pokazuju samo da je čovjek tražitelj, nego da smo vjernici koji prihvaćaju odgovor koji nam je dan u Kristu i u Mariji.
U ovome slavlju svetkovine Marijina Uznesenja živi duhovna ljepota vazmenoga ushita i zanosa. Osjeća se himna radosti, pjesma Božje ljubavi, pobjeda života koji ne prestaje, ispisane note s pomoću Kristovih proslavljenih rana. Zapravo, ovo je slavlje naše vječnosti!
Crkva je za ovu svetkovinu izabrala latinsku riječ Assumptio, što doslovno znači ‘uzeti k; preuzeti’ – ad+sumere (sub-emere = pod-uzeti), ali i nadići ograničenosti zemaljskoga života. Uznesenje Blažene Djevice Marije sretan je i konačan odgovor tjeskobi zbog umiranja, zbog prolaznosti i ograničenosti.
Kaže se da su danas u našoj tzv. zapadnoj civilizaciji najčešće bolesti povezane sa stanjima nazvanima imenom depresija. I tu je dobro poći od imena. Depresija odražava: pritisnutost, pritiješnjenost, potištenost, a rađa se iz zatvorenosti života bez pogleda onkraj zemaljskoga i onkraj smrti, zapravo život bez radosti, jer nedostaje ljubavi, u konačnici život bez Boga. To dovodi do pristupa koji želi sve iskoristiti: i vrijeme i prostor i ljude i sebe, vodeći u sebičnost i samorazaranje.
Marijino uznesenje objava je čovještva kojemu je darovano novo vrijeme – vječnost; novi prostor – beskraj; novi odnosi – sebedarje i ljubav.
Na kraju svoje homilije biskup Šaško zaključio je da je kip Majke Božje Stenjevečke drag mi je upravo zbog otvorenih lica i otvorenih očiju Isusa i Marije, pogled zadivljenosti, pogled nade. Marija kao da i nakon rođenja ponavlja pjevanje svoga Hvalospjeva: Moja duša veliča Gospodina.
I ako vas netko danas pita kako ste, nećete pogriješiti ako kažete: Ja sam kršćanin (ili kršćanka) i danas, na Uznesenje, ja sam super. Po Božjemu daru mi smo super ili još bolje, liturgijski: mi smo ‘sursum’ (od: (re)surgere – podići, uskrsnuti), ne samo kao tražitelji onoga što je na nebesima, nego kao dionici nebeskoga, već sada, s Marijom. Opravdajmo super i sursum u radosti ovoga slavlja, a još više svakoga dana u ljubavi, jer ona u sebi nosi vječnost.
Na kraju svete mise župnik preč. Vjekoslav Meštrić blagoslovio je nabožne predmete, zbor je otpjevao himan Gospi Stenjevečkoj te smo izmolili zavjetnu molitvu Gospi Stenjevečkoj.
Autor: Neven Škrlec
Foto: Fran Vugrić